Početna / Mladi kao promjena / KRIK STVARALAŠTVA

KRIK STVARALAŠTVA

Portal je od prvog dana privukao pažnju javnosti, a posebno poznanika i prijatelja našeg uredničkog tima. Upravo ti ljudi oko nas, koji su nam prižili svoju podršku i jesu inspiracija za naše neprestano pisanje. Imamo sreće što smo okruženi kreativnim ljudima punim pozitivne energije koju prenose na nas.

Posljednjih dana sam toliko bila uzbuđena oko portala, članaka, promocije itd, da sam najmanje pažnje posvetila onim mladim ljudima sa kojima se svakodnevno družim, a koji su zaslužili da se njihova djela ovdje objave. Nekako mi je postalo prirodno da ti ljudi stvaraju i znajući za njihov rad, čovjek sebi utuvi u glavu da čitav svijet zna. E, onda, onda se spustim na zemlju i shvatim da je zapravo malo ljudi upoznato sa njihovim radom.

U nastavku vam donosimo kreacije jedne mlade djevojke koja nije htjela da objavljujemo njeno puno ime i prezime. Na prvu bi rekli kako ona piše poeziju, međutim ako bolje pogledate to nije samo poezija. Svoje pjesme uklapa u fotografije i crteže (pretežno svoje) gdje one dobijaju potpuno novu dimenziju. Ne bih rekla da je to ilustracija, to je nešto što, po meni, više dopire do srca nego do očiju. U momentu dok čitam pjesmu, pa bacim pogled na fotografiju ili crtež, ona kao da oživi. Ali zašto da dužim, kada i sami možete pogledati. Uživajte!

U školi su mi govorili da ćutim. A ja sam htjela (ili više osjećala neku dužnost) da budem pristojno i uzorno dijete. Pa sam ćutala. Poslije sam počela polako da se „bunim“, shvatajući da drugi ne mogu da znaju ono što mislim dok to ne kažem. Ali opet i to sam činila polako i odmjereno. Da ne bih „šokirala“ svoje nadređene. Pa sam počela da stvaram svijet..
Između sna i jave se uobličava jedno mjesto u kome počinje magija. Dovoljno je da poželiš biti blizu a opet daleko od tog mjesta i lavina je pokrenuta. Ima tu mnogo nemira, maštanja, nagona i ostalih ljudskih nedoumica, koje tako hitro odbacujemo i zatrpavamo u podsvjesni um našeg bitisanja. Ali do kada skrivati glavu u pijesak? Šta kada te stignu sve te silne, naizgled zaboravljene, misli? Učeni smo da ne pokazujemo svoje emocije, jer to nije društveno poželjno. To te čini drugačijim, i samo po sebi izaziva lavinu oštrih pogleda osjetljivih na različitosti. Pa dobro, ne moraš nikome to da kažem. Ali šta ćeš onda sa svim tim nemirima? Postati nemiran? Ne.
Savršeno mirna, buku u glavi oživljavam papirom. Ima danas raznih vrsta, materijala, formata, što podnose grafit, tintu, boju..Sve to može da se iskoristi. Kad već sav čudan svijet zaspi, uzmem olovku i pišem. Pod mjesečinom, dok se sunce rađa ili pod svjetlošću noćne lampe.. I nije bitno kuda će me ta riječ odvesti, već koliko ću sličnih sanjara na tom putovanju susresti. Kada poželim te misli da obojim, jednostavno uzmem kist i nastupim kao balerina, ostavljajući svoje otiske po nekoj već za to predodređenoj površini. I tako ponekad isplove ta moja djela, pa ko zna koji će ih uragan odnijeti i gdje. Naćiće već svoj put do nekoga kome možda budu služile..
Eto još jedan dobar način kako da pustite svoj krik protiv „realnosti“, koja uostalom ionako nije jedina koju u ovom trenutku možete da živite. Jer taj krik je veoma moćan, nije za gutanje, jer ste onda jedino vi svjedoci njegovom postojanju, a to je isto kao i da ga nema. Dakle, prvo staviš tačku na to nepostojanje, a onda budeš velik.

N.E.

 

About Alisa

Takodje Pogledajte

ZAŠTO SVE IMA KRAJ I ŠTA NAKON TOGA DOLAZI?

Zašto sve ima kraj i šta nakon toga dolazi? Zašto se čini da je uvijek …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *