Početna / Blogeri / ILI JA BAR TAKO MISLIM.

ILI JA BAR TAKO MISLIM.

Za one koji ne žele da slušaju, a za razliku od nekih to još mogu, neka vam ovaj mali plamičak inspirisan jednim velikim djelom donese sramotu.

NEBO I RUKE

Sjedio sam na svom trnovitom brdu baš nadomak horizonta koji je svoju liniju pretapao najprozračnim bojama, toliko da, ako bi se dovoljno dugo gledala sve manje bi se vidjela. Cvrčci na grani, ptice u svom lepršavom letu i vjetar u divljem šibanju svojih vatrenih repova su jedina stvar koja se čuje.

Ili ja bar tako mislim.

A onda mi se kroz glavu prelama misao jača od svega. Zaboravljeni stihovi nepoznatog pjesnika potonulog u memli. Probije se na stranu, uvuče se u misao i onda reži, skoro nečujno. Ipak, ne postoji jači zvuk na svijetu.

Ili ja bar tako mislim.

Onda pokušam da ih kažem. Da popričam sa tim stihovima, onako kako oni pričaju sa mnom. I pokušam. I  ne mogu. Onda mi se steže grlo. Htio bih da plačem. A ni to ne mogu. Kad ih otjeram oni se vrate. Kada ih ubijem, poput Feniksa tu su. A kada im poželim dobrodošlicu, onda ih vidim jasno. Kristalno jasno. Tu su, ispred mene. Mole me da ih izgovorim. Ali ja….. ne mogu. Jecaj, dva. I onda pogledam horizont i pustim ih da mi vode misao. Čuju se cvrčci.

Ili ja bar tako mislim.

Stihovi me vode.

Ja ih slušam.

Ali samo u svojoj glavi.

 

„Uzdam se u tvoje ruke.

Jer, doći će vrijeme

kada širinom oka nećeš obuhvatiti svu moju tugu,

a srce, naviklo na spokoj,

 ne prepozna nemir u mom dahu

 

Kad, ne uspiješ odrediti smijer mojih koraka,

a riječ u grudima zamre,

prestravljena ledenim odjekom mojih tišina….

ja ću se uzdati u tvoje ruke“

 

I onda gledam u ruke. Onda gledam u nebo. Ustanem, proderem se. Pustite me da slušam.

Ali samo u svojoj glavi.

A onda opet gledam u ruke.

 

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!”

I gledam u ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…

Rukama se može zadaviti!

Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju…

Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubice.

Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

Ruke. Divne ruke. Ruke su magične, izvlače zeca, crtaju. Ruke pišu. Ruke govore.

Ruke govore.

Ruke govore.

Govore jače nego što se iko može proderati.

Ili bar ja tako mislim.

Ruke, nam daju prokletstvo, ruke nam stvaraju slobodu.

Sloboda. Koliki odjek stvara ta riječ. Nije moguće da ne čujete takav odjek.

Ili ja bar tako mislim.

I poželim da mislim o nečemu drugom, ali oblaci…oblaci ne dopuštaju.

Ah…onaj oblak! Ne, motrio sam ga po podne, ovdje na proplanku, ležeći ovako, kako polako i bezbrižno plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide… Ne, ne, krivo i neuspjelo poređenje, nikako kao skitnica nego kao galeb što leti u daljinu. Utopio se oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noćas će ga napasti ljuti kurjaci, mislim vjetrovi i sutra ću gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu… Ah, oblaci, janjadi nedužna! Da li ste vi slobodni  kad tako možete da se krećete? Ili kurjaci ruše vašu slobodu. Jesu li oni vaše ruke? Zašto sakatim ruke. Meni ruke trebaju.

Lagano prozračno nebo, daleko, visoko. Niko ga još nije noktom ostrugnuo, niko još nije pljunuo na nebo. Ali i nebo ćuti. On govori drugim stvarima. Ptice u svom lepršavom letu i vjetar u divljem šibanju svojih vatrenih repova

Sasvim nisko kruže i cvrkuću lastavice. Kao da ti neko sitno bode iglicama tijelo pa ne znaš da li je to od hladnog maestrala ili od igličastog cvrkutanja u zraku. Jeste, tako je. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje tijelo, pipaju te šiljastim kljunovima produženima u cvrkut. Čujem ja to.

Ili ja bar tako mislim.

Čujem, nebo mi govori. I ono ima ruke. I njemu trebaju.

Ruka na mom ramenu, poznati žaljivi pogled prepun suza. Blagi smiješak pruža mi prijateljsku ruku.

Nemoj da me žališ. Govorim. Čujem ja, možda i puno jače nego ti. Reklo mi je nebo. I znam da me ti čuješ.

Ili ja bar tako mislim.

 

Loki

About Loki

Nemojte da se bojite života, već avanturom oslovite ga, Nadajte se, jer samo tako se živjeti može. I vjerujte, o da, neka to bude povrh svega, Kada sve to spojite, svidjeće vam se život ispod vaše kože.

Takodje Pogledajte

TREBINJE – GRAD U KOJI SE ZALJUBIŠ

Rekao sam sebi da ako zbog nekog grada i geografske oblasti treba postati putopisac onda …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *