Početna / Blogeri / ZAŠTO SVE IMA KRAJ I ŠTA NAKON TOGA DOLAZI?

ZAŠTO SVE IMA KRAJ I ŠTA NAKON TOGA DOLAZI?

Zašto sve ima kraj i šta nakon toga dolazi? Zašto se čini da je uvijek ljepše i sjetnije u sjećanjima nego u trenucima kada to doživljavamo? Ne bi li bio onda lakše nekako izbrisati sjećanja i samo se posvetiti onome što sada osjećamo? Mislim da nam ni to ne bi pomoglo ako ne bismo imali sposobnost da zaista uživamo u dragocjenom trenutku.

Dok putujem i gledam kroz prozor pred očima mi brzinom munje prolaze različiti krajolici, ljudi, prostori, građevine… U svakom novom terenutku postaju moja prošlost, iako još uvijek postoje tamo negdje, iako ih neko drugi sada posmatra ili jednostavno postoje, svjesni sami sebe. Moja prošlost- a nečija sadašnjost. Čudesan je taj pojam vremena. Čudni smo mi ljudi koji ga djelimo na tri osnovna: prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, i još gomilu nekih „futura“ „perfekata“ i čega sve ne. Tako nas uče od malih nogu. Prvo u našem maternjem jeziku, a dalje kako stasavamo i na svakom drugo, nama stranom jeziku.
Učiš i raduješ se vremenu odmora. I onda taj „zasluženi“ odmor skoro da i ne osjetiš jer, kao po nekom groznom pravilu, obično prije prođe nego što dođe. Jesi li onda više uživao u tom odmoru ili onom učenju kada je odmor još postojao negdje u budućnosti. Legendarna je ona Desankina:

„Ne, nemoj mi prići
hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.”

Da li je sreća doista “lepa samo dok se čeka”? Možda zato što iščekivanje nosi žar,a sreća prolaznost.

Po nekada imam osjećaj da mi se sve dešava u istom vremenu, u istom prostoru, a da je moja ličnost ta koja je podjeljena na prošlost, sadašnjost i budućnost (u najprostijem slučaju). Tako samoj sebi kvarim i popravljam utiske svega, jer ne mogu sve to da spojim u jedan trenutak.

Ovo ljeto isto tako prolazi u trenucima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kao svaki drugi “prosječan” student (“prosječan” po svačemu i ničemu), ljeto sam započela sa knjigom u rukama, u želji ili navici da proširim svoje znanje stvarima koje me zanimaju i ne zanimaju i još većom željom da položim ispite. Tako sam radiala do iznemoglosti, u tadašnjoj sadašnjosti a sadašnjoj prošlosti, imajući veliku motivaciju odmora koji mi je predstojao. Bješe tada u budućnosti.  Zvuči mnogo komplikovano, jedan, dva, tri, pet.. običnih ispita, čak komplikovanije, ali mnogo zanimljivije i impresivnije od gradiva koje se uči. A onda je došao odmor. Tačka. Zašto na taj odmor ne može da se stavi tačka? Nekako da ogradim tu rečenicu i da ne mogu nikuda iz nje, pa bila u prošlosti, u sadašnjosti ili budućnosti. I znam da će ponovo doći i to učenje, i taj odmor i ljudi, predjeli, putovanja, ludovanja, zabava… A ja ću težiti da ostanem trenutak u trenutku. Da mu se divim, zaista da mu se divim. Koliko je veličanstven taj trenutak. Mislim da veličanstvenost leži u tome što u trenutku zaista nemaš potrebu ni zbog  čeka da se nerviraš, ništa te ne muči. Samo ti i trenutak i čitava vječnost bez bilo kakvih ograničenja. Jer zaista, ako zamisliš bilo koju stvar koja te u ovom trenuktu brine ili nervira, možeš lako da sagledaš da ta bilo koja stvat dolazi ili iz prošlosti ili iz budućnosti. U ovom trenutku je nema. Samo je ti dovodiš sebi kao začin koji popravlja ukus, ali stvara i gorčinu, a u krajnjem slučaju može da bude uzročni factor u nastajanju gastritisa ili čira na želucu.
Znači da onda sve što je prošlo, zapravo nikada nije ni počelo, niti se završilo, samo smo laganim korakom uskočili u svijet futura i perfekta. Zato što su nas tako učili i zato što se laganim korakom kroči i u snijeg i u blato. A i za toga? Iza toga ostaješ samo ti. Ti i tvoj trenutak. Osmotri ga dobro. Možda su upravo ova slova tvoj trenutak. Možda ih čitaš u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Ako odabereš budućnost to znači da ovaj tekst  nije još ni napisan. U tom slučaju sačekaj tu budoćnost pa ga ponovo pročitaj. Sigurno će imati neku drugu dimenziju. A možeš i da ga išćekuješ i raduješ se nepročitanom, pa tako izbjegneš kraj. Ili će kraj doći prije početka, za ove koji nisu dobro naučili gradivo o vremenima.
I zato želi, želi bilo kad i bilo gdje, juče,danas i sutra. Samo nauči da se raduješ toj želji, onako iskreno,od srca, i kada dolazi, ikada je tu i kada prolazi. Samo ćeš tako uistinu oživjeti trenutak.

“Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.”

 

N. E.

About Alisa

Takodje Pogledajte

TREBINJE – GRAD U KOJI SE ZALJUBIŠ

Rekao sam sebi da ako zbog nekog grada i geografske oblasti treba postati putopisac onda …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *