Početna / Krik_članci / GRAD BEZ PREFIKSA

GRAD BEZ PREFIKSA

Živim na tromeđi jedne granične regije. Odnosno ne mogu baš reći da živim tamo više. Student sam, pa znate kako to već ide. Kao da živite u ekspres vozu, koji spaja čuveno mjesto vaših studija i mjesto u kojem ste odrasli, gdje vas roditelji brižno čekaju, svaki put, sa prepunom trpezom, raširenim rukama i osmjesima do neba. A praznici su ti koji me uvijek ugnjezde i ušuškaju u tu mirnu luku djetinjstva. Tada ti je sve oprošteno, i što ne učiš, i što ne radiš, samo si tu, u svom trenutku i možeš da osmatraš taj prostor i ljude oko sebe. Dakle, Kostajnica, mali gradić, na rijeci Uni, jednoj jedinoj, kako joj i samo ime kaže. A preko rječiće, druga država, drugi grad, a zamislite apsurda, isto ime nosi. Samo su joj prekoriječne komšije nadjenule prefiks „Hrvatska“, čisto da se zna, u koje carstvo stupate. Mislim, da budemo jasni, nije ni ova naša, Kostajnica bila oduvijek tako sama, imala je i ona raznih prefiksa. „Srpska“, „Bosanska“, pa na kraju ostade samo Kostajnica. Da, zaista su se uspjeli dogovoriti da ostane samo Kostajnica, bez prezimena, čisto da svako može reći da je njegova a da se niko ne vrijeđa.

I tako, žive u toj Kostajnici razni narodi, naši i njihovi, kako volimo da se svojatamo. A svi ljudi, komšije, građani – sugrađani… Čini mi se da smo oduvijek bili takvi, ničiji i nečiji, svoji i tuđi. Prolazim cestom i zapazim djecu koja se gurkaju po ulici, i tako maleni pronalaze razloge da upru prstom u druga i kažu „on nije naš“. Posmatram dva dječaka koji se prepiru ispred škole o tome da li je pravilnije moliti se na koljenima, klečeći, ili sklapajući ruke u Svetu Trojicu. I pitam se, odakle im takva uvjerenja. A onda, postaje sve jasno kada primjetiš roditelje, djedove i bake te djece, koji na pravi način vaspitaju svoja čeda. Doduše svi ti ljudi su navikli da žive sa tim tržavicama, nerjetko ih okrećući na šalu, jer tako je lakše živjeti.

Onda dođe praznik, svi srećni i veseli. Muzika, nacionalna, da se razumijemo, petarde, dim.. Da li se veselimo? Naravno, mi to tako radimo. Nek’ svi znaju, i ovi i oni. Samo što danas, i ovi i oni, ne podležu više samo nacionalnim okvirima, tu su veoma aktuelne političke stranke kao vjerna pratilja govora mržnje, pa navijači različitih klubova.. Ne bi nas spojili, i ujedinjili sve da smo svi od iste majke rođeni. Mali gradovi su naročito opasni i klizavi tereni. Tuđ’ život te zanima više nego vlastiti. A mi i dalje živimo i tražimo svjetlost „na dnu dna“. Pa je i nađemo, ako istinski to želimo, ako glasamo za ljubav, a ne mržnju, za toleranciju, a ne nasilje. Nije bitno ko smo ni šta smo kada se svi molimo jednom istom velikom nebu stvaralaštva.

Božić je i ove godine, pa me nekako uhvati sjeta, sa porodicom da ga proslavim u svom malenom gradu. I dok prolazim pored kluba iz kojeg na sva zvona trešti „Morem plovi jedna mala barka…“okrećem se ka ljudima, kojima to zaista ne smeta, a ne svojim izborom, plove nekim drugim morima..koja ionako vode ka istom Božanstvu-ili ti Univerzumu, energiji, kako ko već voli, nek izvoli, samo da se voli.”

 

N. E.

About Alisa

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *