Početna / Krik_članci / O MRŽNJI BEZ MRŽNJE

O MRŽNJI BEZ MRŽNJE

Krivi smo jer smo predstavom govorili protiv rata. Smrt je bila previše blizu. Shvatio sam da je i njima gledanje trebalo, kao i nama igranje. Bio je to naš egzil, naša terapija, naš otok nade.

 

Bilo je proljeće 1992. godine. Mostar miriše beharom i barutom. Mi iz Mostarskog teatra mladih, zaneseni uspjehom naših predstava „Galeb” po Čehovu i „Hamleta”, ignorišemo stvarnost i u samoizolaciji istražujemo mogućnost Aristofanove „Lisistrate.” Dobro nam ide. Zadovoljni smo. Uživamo, uvjereni da će i naša publika uživati. Prva generalna proba. Tu je i publika. Strašna eksplozija potresa grad. Počinje razaranje, prve žrtve, strah…

Rat.

U haosu koji počinje, otimaju nam opremu, zgradu, kompletnu imovinu. Ostajemo bez svega što smo stvarali osamnaest godina.

Krivi smo, jer smo i predstavom govorili protiv rata.

Krivi smo, jer se nismo razvrstali po imenu i porijeklu.

Krivi smo, jer smo mjesece, dok su se drugi spremali za rat ili za bijeg, proveli radeći svoj posao i čvrsto vjerujući da radimo jedino ispravnu stvar.

Dio nas ostaje zapitan šta raditi. Sve što smo godinama stvarali, nestalo je. Nemamo više ni jedne predstave. Prolaze dani u kojima pokušavamo sebi dati odgovore i donijeti neku odluku. Jedina moguća odluka bila je da treba raditi i tako prkositi svima koji žele zaustaviti život u gradu.

Okupljamo se i počinjemo probe. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo. Pokušavamo raditi normalno, ali ne ide. Eksplozije prekidaju muziku. Smrt je previše blizu. Tražimo odgovore na pitanja koja niko ne izgovara, a sviju nas izjedaju.

Zapravo, pitamo se:

Šta mi ovdje radimo?

Ima li ovo smisla?

Za koga mi, uopšte, hoćemo da radimo?

Onda sam predložio da razgovaramo o situaciji u kojoj se nalazimo.

 

Svijet se srušio

 

Zajednički imenitelj svih iskaza mogao bi se izreći jednom kratkom rečenicom, koju su svi na razne načine izgovorili – moj svijet se srušio.

Predložio sam da radimo improvizacije, etide i razne druge glumačke vježbe, u kojima ćemo tražiti pojedinačne uzroke rušenja naših svjetova. I počeli smo. Nije išlo lako. Kao ključan problem se pokazala iskrenost. Po prvi put, moji glumci imali su neke tajne koje nisu željeli izbaciti iz sebe, a ja sam bio uvjeren da se baš u tim tajnama kriju pravi i jedini odgovori za kojima smo tragali. Bio sam uporan i vodio proces ka potpunom otvaranju privatnosti. Ulazili smo u područje psiho drame o kojoj sam znao dosta, ali je nisam prakticirao.

Bojao sam se i stalno pitao dokle smijem ići?!!

Svijest da uvijek mogu prekinuti ako bude opasno, ali i znatiželja da otkrijem kuda nas vode uzroci rušenja naših svjetova, vukla me je naprijed.

S vremenom, ispred sebe sam gledao i slušao bolne priče mladih ljudi.

Nije to bio više teatar.

Bio je to život, do boli tačan i surov, bila je to naša stvarnost. Moji glumci igrali su, ili bolje reći, ponovo živjeli dijelove svojih života.

Jedino mjesto, gdje smo mogli probati, bila je oštećena dvorana bivšeg Doma Armije. Sada je tu bila jedinica Armije RBiH koja nam je, zahvaljujući poznanstvu, dozvolila da probamo. Povremeno su dolazili da gledaju šta to mi radimo. Nije nam odgovaralo da nas gledaju, ali nismo ih mogli spriječiti. Oni su u tome uživali.

Tako je počelo. Ti voajeri–vojnici, od kojih su većina bila naši raniji poznanici, pa i prijatelji, postali su, zapravo, naša publika, iako to nismo željeli. Nagovorili su nas da naše improvizacije izvedemo za njih i njihove prijatelje.

I izveli smo.

Jednom, dva puta, tri puta, dvadeset puta…

Svaki put, bio je to život. Svaki put je boljelo, ali radili smo. To smo željeli. Probali smo svaki dan, sve duže i duže. Bio je to naš egzil, naša terapija, bio je to naš otok nade… Išli smo sve dublje, otvorenije, bolnije, otvarali smo i najskrivenije tajne, dijelili zajedno strahove, boli, suze…

 

Bio je to život

 

To što smo pokazivali, ljudi koji su gledali smatrali su predstavom. Istina, imalo je to formu predstave, iz dana u dan sve više, ali mi smo znali da to, ustvari, nije predstava. Bio je to naš život, ali i njihov, zato su i dolazili više puta. Gledali su to kao da gledaju stare video zapise, snimljene negdje na moru, izletu, rođendanu…

Shvatio sam da je i njima slušanje i gledanje trebalo, kao i nama „igranje.”

Shvatio sam da nam je svima bilo jako važno suočenje s vlastitom prošlošću i njeno osvješćenje, jer brojna suočenja nisu osvijestila sve uzroke rušenja naših svjetova.

Kada se to desilo, a desilo se, nestalo je bola na sceni.

Prestao je to biti život. Desio se teatar.

Tada smo počeli igrati predstavu. Igramo je i danas. To je kolo smrti, kolo bola, to je „Pax Bosniensis”, to je predstava nastala na našem doživljenom iskustvu, ali istovremeno i predstava koja stiže do srca svakog gledaoca, bez obzira na godine, bez obzira na nacionalnost i zemlju iz koje dolazi, to je predstava koja je uspjela da progovori univerzalnim jezikom, koji svako razumije i koji svako prihvata kao svoj.

Zašto?

Kako je to moguće?

Moguće je jer predstava i mladi ljudi u njoj govore o mržnji bez mržnje, govore o ljubavi i stradanju, istovremeno pružajući ruke ka drugima, s jasnom porukom izgradnje porušenih mostova.

Zbog tog govora o mržnji bez mržnje, zbog hrabrosti da se još tada, prije dvanaest godina, ispruže ruke ka suprotnoj strani, ja danas ispisujem ove redove, pun nade, da neće uspjeti oni koji nas ponovo tjeraju u egzil.

 

Sead Đulić, Mostarski teatar mladih

About Alisa

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *