Početna / Pozorište / ČISTA NULA

ČISTA NULA

Ovogodišnji Teatar fest u Banjaluci otvoren je predstavom „Karolina Nojber“ u režiji Kokana Mladenovića.
Krenula sam na predstavu razmišljajući da li me nakon Kokanove predstave „Chicago“ koju sam nedavno gledala, ponovo može oduševiti. Iskreno, nadala sam se dobroj predstavi, ali ne i oduševljenju. Možda sam baš zbog toga ostala zapanjena onim što sam vidjela. Ponovo sam bila oduševljena.
Za mene, pozorište treba da bude upravo onakvo kakvo je bilo to prvo veče – mjesto gdje govorimo o ključnim problemima sa kojima se suočavamo. Nisam mogla doći sebi, jer prosto nisam mogla da vjerujem da se u našem Narodnom pozorištu izvodi predstava koja tako direktno govori o svemu što muči one koji se bave kulturom i umjetnošću. Do te večeri sam mislila da je problem u glumcima koji se boje da izvode ovakvu vrstu predstava, a onda sam shvatila da su našim pozorištima potrebni režiseri koji imaju hrabrosti da ih postave.
„Karolina Nojber“ drama Nebojše Romčevića, bila je savršen način da se prikažu problemi sa kojima se susreću oni koji u pozorištu ne žele publici da pruže laku zabavu već istinska umjetnička djela prožeta suštinskim problemima današnjice.

I sama sam član jednog pozorišta. Uvijek me je vrijeđalo što se više ljudi pojavljuje na stand – up komedijama, dolaze po nekoliko puta da bi gledali i slušali jedno te isto, plaćaju ulaznicu koja je duplo skuplja od ulaznice za bilo koju drugu predstavu u mom pozorištu. Nakon završene stand – up komedije izađu nasmijani, govore kako je bila odlična predstava i kako će opet doći da se smiju, ne shvatajući da to što su vidjeli nije predstava, nije umjetnost, već čisti crni humor jednog ili više ljudi na pozorišnoj sceni. Nema tu nikakve umjetnosti, nema tu predstave.
Shvatam da je ljudima ponekad potrebno opuštanje i smijeh, i podržavam komičare, daleko od toga da nam nisu potrebni, ali ne shvatam publiku koja samo odlazi u „pozorište“ kada se izvode ove vrste „predstava“.
Drago mi je što je to veče bila puna sala Narodnog pozorišta, što su ljudi došli da gledaju „neke smiješne emisije koje se tamo puštaju“ a dobili su lekciju za čitav život. I kao što govori Karolina Nojber tako ću vam i ja reći „Pljujem ja na pozorište kome ste vi publika“. Pljujem ja na pozorište koje će vam pružiti laku zabavu. Pljujem i na vas koji ste to veče izašli sa predstave i odmahivali glavom govoreći kako im ovo nije trebalo, kako nisu smjeli da kažu to što su rekli.
Pitaću vas, draga publiko, vas koji ste to veče bili na predstavi i koji ste ispred komentarisali, samo nekoliko pitanja. Prvo pitanje: da li je u predstavi rečeno nešto što nije istina? Da li je budžet za kulturu dovoljno velik da pokrije sve potrebe svih pozorišta na teritoriji za koju je namijenjen? I jeste li ikada čuli za pozorišni bonton? Znate li da se predstava ne komentariše odmah po izlasku iz sale i to direktno ispred pozorišta?
Pa draga publiko, sama ću vam dati odgovore na ova pitanja i znam da nećete moći da kontrirate ni meni niti bilo kome ko je učestvovao u kreiranju ove predstave.
U predstavi nije izrečena ni jedna laž, budžet za kulturu nije dovoljan i očigledno ne znate bonton, jer da znate ne bih vas ja čula i vidjela ispred kako komentarišete. Vama, draga publiko, nedostaje malo obrazovanja. Svi ste kao završili neke fakultete, dolazite u pozorište da bi bili viđeni ili da se nasmijete, a nikada se niste posvetili gledanju predstava ovog tipa. Čak je velika vjerovatnoća da ne idete u druga pozorišta. Prošetajte malo svojim gradom, vidjećete mnoga pozorišta ili omladinske grupe koje izvode ovakve predstave. Vape za publikom. Niko ih ne gleda, niko ih ne sluša, a oni su jedan od rijetkih glasova razuma u ovoj zemlji.
Zar vam nije dovljno što jedan od glumaca, inače umjetnički direktor Narodnog pozorišta, pali svoju sopstvenu fotografiju i naziva sam sebe hansvurstom? Nadam se publiko, da će naše Narodno pozorište nastaviti u ovom pravcu, da će ova predstava još dugo biti na repertoaru, da će biti još ovakvih predstava, da glumcima neće drhtati glasovi kada ih izvode i da ćete konačno početi da se edukujete po pitanju pozorišta, njegove uloge u društvu, umjetnosti i bontona.
Ako se po vama kvalitet predstave mjeri smijehom, onda vam nema spasa. Uživajte do kraja svog života gledajući predstave sa budžetom od 0,63%. I kao što rekoše u predstavi „sve što počinje sa nulom, sa nulom i završava“.
Predstavi dajem ocjenu 10, a vama draga publiko, ocjena je kao i budžet za kulturu – ČISTA NULA!

            

About Alisa

Takodje Pogledajte

TIPOVI LJUDI U POZORIŠTU

Pozorište je divno mjesto za opuštanje i uživanje. Sklop muzike, plesa i glume može da …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *